Sve je komunikacija

Suština čovjekove egzistencije i njegove socijalne prirode je komunikacija. Svi teoretičari koji su se bavili ljudskim komuniciranjem polaze od činjenice da čovjek ne može, a da ne komunicira. Iz velikog broja definicija kojima su brojni istraživači ove oblasti pokušali sažeti prirodu i funkciju komuniciranja, izdvojile su se, prema Fisku, dvije škole. Prva pod komunikacijom podrazumijeva „proces putem kojeg jedna osoba utiče na ponašanje ili mišljenje druge osobe“, a prema drugoj školi “komunikacija je proizvodnja i razmjena značenja“ i bazirana je na semiotičkim i kulturološkim analizama. (A.Bogdanić, Uvod u komunikologiju)

Dakle, ljudsko komuniciranje je prenošenje informacija korištenjem simbola, ali je i skup raznovrsnih procesa. Komunikacija pretpostavlja postojanje izvora informacije i komunikatora koji je sadržajno uobličava, šalje kroz određen medijum prema primaocu, radi ostvarenja određenog cilja. Karakteristike komunikacije su da je ona socijalni fenomen, da je interaktivna, izražava se simbolima, u službi je interesa i uslovljena je medijem kojim se komunicira.

Interpersonalna komunikacija se razlikuje od masovne, medijske, javne i organizacione komunikacije.

Interpersonalna komunikacija podrazumijeva svjesno ili nesvjesno slanje i primanje verbalnih ili neverbalnih poruka između dva, ili više neposrednih učesnika. Ona je i interaktivna, jer podrazumijeva angažman i komunikatora i primaoca poruke, za razliku npr. od medijske komunikacije, koja se odvija u jednom pravcu, odnosno komunikator ima samo određenu sliku o recepijentu. Sportski novinar se jezikom sa sportskim terminima obraća sportistima i ljubiteljima sporta.

Interaktivna komunikacija se odvija verbalno ili neverbalno, dakle, govorom, mimikom, gestovima, pismom, slikom ili tonom. Kanali kojima se odvija komunikacija mogu biti, u zavisnosti od čula kojima se šalje/ prima poruka: auditivni ili vokalni, vizuelni, taktilni, olfaktorni, termalni i gustatorni. Prvi kanal spada u obje kategorije, dok su svi ostali neverbalni komunikacioni kanali.

Savremeni komunikolozi posebnu pažnju posvećuju proučavanju neverbalne komunikacije, odnosno govoru tijela, i njegovoj primjeni u medijskoj komunikaciji, posebno na televiziji.

Komunikaciji zbog njenog socijalnog i društvenog značaja treba posvetiti punu pažnju izučavajući komunikologiju i stalno učeći komunicirati.  

PR praksa: uspješni odnosi s medijima

Odnosi s medijima predstavljaju skup aktivnosti u okviru odnosa s javnošću, kojima se planski, organizovano i u kontinuitetu uspostavljaju i održavaju uzajamno korisni odnosi između organizacije i predstavnika različitih medija. Osnovni cilj ove funkcije je stvaranje pozitivnog publiciteta. Sem toga, svrha izgradnje odnosa sa medijima je i stvaranje specifičnog partnerskog odnosa između organizacije i medija, koji će na željeni način posredovati u poslovnoj komunikaciji između organizacije i njenih ciljnih javnosti.

Neke od najvažnijih pretpostavki za uspješne odnose s medijima su, prije svega, poznavanje medija, što podrazumijeva znanje u načinu rada svakog od njih, prilagođavanje materijala konkretnom mediju, korištenje novinarskog diskursa i stila. Ne čudi što je većina današnjih stručnjaka za odnose s javnošću došla iz novinarstva. Ovdje dolazimo do sljedeće pretpostavke uspješnih odnosa s medijima: vladanje znanjem i vještinom pisanja za medije.

Pisanje za medije

Publicitet je svaki oblik javnog, neplaćenog informisanja o nekoj osobi, organizaciji, mjestu ili događaju radi zadobijanja pažnje javnosti. Međutim, publicitet se mora temeljiti na istinitosti, mora biti vjerodostojan, i treba biti u formi vijesti. Kako kaže Kostić osnovni cilj PR je kreirati vijest i to vijest interesantnu medijima koju onda treba plasirati na pravi način kako bi bila objavljena. (Kostić, 2007, par: 1)

Vijest je temelj novinarstva i ona je „majka“ svih novinarskih žanrova: izvještaja, komentara, hronika, članaka, reportaža. Vijest je, ma kako bila oblikovana, „ona informacija koja u sebi sadrži novost utemeljenu na relevantnim i transparentnim činjenicama“. (Kurtić, 2005: 15) Dakle, prvenstveni zadatak stručnjaka za odnose s medijima je prepoznati novost, oblikovati je u vijest koristeći novinarski diskurs i nastojati  pri tome biti objektivan.

Ukoliko želimo medijski prostor za organizaciju koju predstavljamo moramo voditi računa o tome da pišemo na način kojim ćemo nepristrano informisati o novostima, edukovati ili prenijeti iskustvo, zalagati se za javni interes. Reg savjetuje da prilikom pisanja obavještenja za štampu (što važi i za druge forme, vijesti, izvještaje, saopštenja) treba voditi računa o formalnom izgledu teksta (logo organizacije, zadana širina margina, datum, dodatni podaci o organizaciji) ali i načinu pisanja.

Tekst treba početi efektnim naslovom koji „zapada za oko“. Glavne činjenice treba da budu sadržane u prvom paragrafu, a tekst da se strukturiše prema pravilu obrnute piramide. Svi citati bi, u pravilu, trebalo da budu pripisani direktoru ili drugim višim službenicima. Naravno, ako priča zavređuje dobru fotografiju, treba se postarati da se takva i obezbijedi medijima. (Reg, 1996: 94, 95)

Partnerstvo s  medijima

Uspostavljanje uzajamno korisnih odnosa s medijima u interesu je i organizacije i novinara. Stoga, ukoliko odnos stručnjaka za OSJ i  novinara možda i nije idealno partnerski, on bi svakako trebao biti tolerantan i respektabilan. Suprostavljeni interesi razlog su suparništva između ove dvije djelatnosti, smatraju Katlip, Senter i Brum. (Cutlip, Center, Broom, 2003: 325) Međutim, to nikako nije pravilo u odnosima s medijima.

Trebamo imati u vidu činjenicu da novinari puno vremena provedu u traganju za informacijama. Stoga bi bilo poželjno da im budemo na raspolaganju i da uvijek imamo pripremljene ideje i aktuelne informacije koje bi oni mogli iskoristiti za svoje članke ili priloge. Moramo znati da su novinari pomalo i sujetni, te je veća vjerovatnoća da ćemo ih lakše zainteresovati za priču o našoj organizaciji dajući im ideje, nego da im plasiramo gotovu „upakovanu“ priču.

Stoga, ako imate temu za koju  mislite da bi mogla biti i novinarski zanimljiva, morate novinaru reći tri stvari, kaže Sara Silver. Kao prvo, recite o čemu je riječ, potom zašto je ta tema važna i koji bi nezavisan izvor to mogao potvrditi. (Silver, 2003: 22) Novinari će znati da cijene ovakve informacije, a njihov profesionalizam neće biti doveden u pitanje.

Evo još nekih pravila za plasiranje naših informacija u medijima. Pavličić, Begu i Cerović savjetuju da iniciramo angažovanje medija, da ih kontaktiramo i saopštimo naše planove, uspjehe i sl. Naravno, kao što smo već konstatovali, novinare ćemo kontaktirati kada imamo novosti koje zaslužuju medijsku pažnju.

Treba da se pobrinemo da uvijek imamo pripremljene informacije i sve podatke sa relevantnim činjenicama koji su potrebni za novinarsku priču. I naposljetku, trebamo uvijek biti spremni da damo informacije, dakle da novinarima budemo na raspolaganju. (Pavličić, Begu, Cerović, 2006: 24) Ono što bismo ovome mogli dodati je ono na čemu insistira Salivenova kada je u pitanju rad sa novinarima, a to je istina. „Budite iskreni i tačni. O tome ovise vaša vjerodostojnost i ugled“. 
( Sullivan, 2000: 16)

LITERATURA:

Brkić, Nenad. (2003). Upravljanje marketing komuniciranjem. Sarajevo: Ekonomski fakultet

Cutlip, S, Center, A, Broom, G. (2003). Odnosi s javnošću. Zagreb: Mate

Kutrić, Najil i dr. (2005). Kako pisati za medije. Sarajevo: Media plan Institut

Kostić, Miodrag. (2007). Odnosi s medijima i PR komunikacija. Članak preuzet 15. 12. 2008. sa sajta http://poslovnaznanja.com

Pavličić, N, Begu, B, Cerović, R. (2006). Odnosi s javnošću. Podgorica: Vlada Crne Gore

Reg, Dejvid. (1996). Odnosi s medijima. Beograd: Clio

Silver, Sara. (2003). Odnosi s medijima: priručnik za nevladine organizacije. Zagreb: Fondacija za neovisno novinarstvo

Skoko, Božo. (2006). Priručnik za razumijevanje odnosa s javnošću. Zagreb: Millenium

Sulliven, Marguerite. (2000). Djelotvoran ured za tisak. Preuzeto 1. 11. 2008. sa sajta Komunikološkog koledža http://kfbl.edu.ba

Verčić, Dejan i dr. (2004). Odnosi s medijima. Beograd: Pristop

Savjeti za bolju komunikaciju

Komunikacija je jedna od najvažnijih vještina koju svako može unaprijediti i koristiti u poslu i svakodnevnom životu. Sasvim je sigurno da možemo biti sretniji i produktivniji ukoliko poboljšamo naše komunikativne sposobnosti.

Na portalu Alfa http://www.portalalfa.com/mambo/index.phpoption=com_content&task=view&id=131&Itemid=183
 pronašla sam zanimljive savjete za poboljšanje komunikacije:


25 (+1) savjeta za bolju komunikaciju: Kako započeti razgovor i steći prijatelja?

1.  Budi prvi koji pozdravlja.
2.  Rizikuj. Ne očekuj unaprijed odbacivanje.
3.  Kaži drugima o važnim događajima u tvom životu.
4.  Pokaži drugima da si dobar slušalac iskazujući njihove izjave drugim riječima.
5.  Budi sposoban reći drugima šta radiš u nekoliko kratkih račenica.
6.  Koristi kontakt očima i smiješak kao tvoj prvi dodir sa ljudima.
7.  Pozdravi ljude koje vidaš redovno čak i ako ih ne znaš.
8.  Traži zajedničke ciljeve, interese i iskustva sa ljudima koje srećeš.
9.  Dozvoli drugima da se igraju stručnjaka.
10.  Budi entuzijasta oko interesa drugih.
11.  Uravnoteži primanje i davanje informacija.
12.  Budi otvoren ka osjećajima i mišljenjima drugih.
13.  Iskaži drugima svoje osjećaje, mišljenja i emocije.
14.  Ne upotrebljavaj riječ "ti" kada znači "ja".
15.  Pitaj ljude za njihova mišljenja.
16.  Sagledaj pozitivno u ljudima koje srećeš.
17.  Pitaj ljude o stvarima koje su ti rekli u prethodnim razgovorima.
18.  Promijeni temu razgovora kada je skrenuo sa svoga toka.
19.  Daj kompliment drugima zbog onog što oblače, čine ili kažu.
20.  Kada pričaš priču, predstavi prvo glavne tačke, a tada dodaj detalje.
21.  Budi svjestan otvorenog i skrivenog govora tijela.
22.  Učini napor da pomogneš ljudima ako možeš.
23.  Prihvati pravo osobe da bude individua.
24.  Izađi iz kolotečine i sreći nove ljude.
25.  Kaži drugima o sebi i o tome šta ti se dopada.
26.  Budi tolelantan prema uvjerenjima drugih iako se ne slažaš sa njima.

Predstavljanje knjige: "Odnosi s javnošću"

"Odnosi s javnošću"
S. M. Cutlip, A. H. Center, G. M. Broom

Knjiga „Odnosi s javnošću“  Katlipa, Sentera i Bruma s pravom je nazvana Biblijom odnosa s javnošću. Riječ je o nezaobilaznom udžbeniku namijenjom svima koji se školuju za zvanje PR i komunikologa za odnose s javnošću, ali je ovo i veoma praktičan priručnik za one koji već rade u odnosima s javnošću, kao i za one koji su prepoznali potrebu savremenog poslovanja u globalnim okvirima za uspješnim komuniciranjem sa vlastitim ciljnim javnostima u gostoljubivom okruženju.

Knjiga je pisana u formi udžbenika sa jasno razgraničenim oblastima proučavanja. Te oblasti se dijele na četiri cjeline: prva se bavi osnovnim pojmovima i istorijatom odnosa s javnošću,  druga postavlja teorijske temelje odnosa s javnošću. U trećem dijelu knjige razmatraju se procesi upravljanja, a u četvrtom se autori bave praktičnom primjenom stečenog znanja i iskustvima u praksi odnosa s javnošću.

Svaka od navedenih tematskih cjelina podijeljena je u poglavlja koja razrađuju osnovne ideje. Jasnim, sažetim, razumljivim rječnikom autori upoznaju čitaoce sa odnosima s javnošću, počevši od pojma, preko definicija, istorijskog razvoja do imenovanja istaknutih profesionalaca i pionira u odnosima s javnošću. 

Čitajući prvi dio knjige postaje nam kristalno jasna slika profesije OSJ, kako je nastala i šta ona jeste, kao i uloga stručnjaka u odnosima s javnošću. Kroz navedene, kraće biografije pionira OSJ učimo o američkim počecima profesije, koji su prešli trnovit put od novinarske agenture, publiciteta i oglašavanja do savremene kompleksne djelatnosti, a sve u okruženju prelomnih istorijskih događaja, od Američke revolucije do Drugog svjetskog rata, i nakon njega.

Razmatrajući teorijske temelje odnosa s javnošću, Katlip i Senter prioritet daju etici i profesionalizmu stručnjaka u OSJ. Na ovaj način oni profiliraju stručnjake koji će, gajeći pozitivne karakteristike ličnosti i moralno ponašanje, doprinijeti zvaničnom priznanju odnosa s javnošću kao profesije, jednako vrijedne kao i sve ostale. Naime, bez obzira na značajan napredak u prošlom vijeku, odnosi s javnošću još uvijek nisu priznati kao prava profesija, smatraju autori knjige.

U tematskoj cjelini posvećenoj teoriji OSJ izdvaja se fenomen prilagođavanja i adaptacije. U prilog boljem razumijevanju, organizovanju i integrisanju brojnih aktivnosti i ciljeva OSJ ide i jasno definisanje interakcije između organizacije i okruženje. Autori knjige su prvi uveli pojam ekologije u OSJ i tako slikovitije nego na bilo koji drugi način definisali ovo područje. Samo ovaj termin je razjasnio brojne nedoumice i definisao područje odnosa s javnošću u međuzavisnosti organizacije i okoline. Uspješni odnosi s javnošću jesu oni koji pomažu organizaciji da se prilagodi i adaptira promjenama u svojoj okolini.

Komunikacija je područje rada stručnjaka u odnosima s javnošću, stoga ne čudi što su Katlip, Senter i Brum sa posebnom pažnjom obradili komunikaciju i javno mnijenje, kao i medije i odnose s medijima. U knjizi je dat sadržajan i značajan doprinos proučavanju masovne komunikacije. Iako je sam pojam masovne komunikacije nedovoljno definisan, proces ili pojava masovne komunikacije je itekako bitna za uspješne odnose s javnošću. Kako smo vidjeli, masovna komunikacija nije jednostavan niti jednodimenzionalan proces već je višedimenzionalan s obzirom na različita stajališta s kojih ga možemo posmatrati.

Treći dio knjige bavi se procesima upravljanja u četiri koraka koja podrazumijevaju definisanje problema u odnosima s javnošću, planiranje i programiranje, preduzimanje akcije i komuniciranje i ocjenu programa. Činjenica je da su odnosi s javnošću umjetnost i nauka. Autori u ovom dijelu knjige razrađuju ovaj drugi, naučni pristup odnosa s javnošću, smatrajući da je vrijeme impulsivnih akcija i brzih rješenja u OSJ prošlost i odlika nestručnosti i površnosti onih koji ih praktikuju. Dakle, kombinacija racionalnog rješavanja problema i proaktivnog strateškog planiranja odlika je uspješnih odnosa s javnošću. Termini strateško razmišljanje i strateško upravljanje označavaju pravce kojima se kreću OSJ ka strateškim odlukama, ključnim za donošenje provedivih programa sa mjerljivim rezultatima. Kroz korisne savjete, sa primjerima dobre prakse, autori pomažu zaposlenima u OSJ pri pisanju i realizovanju programa OSJ konkretne organizacije.

Katlip, Senter i Brum su nam knjigom „Odnosi s javnošću“ podarili izvrstan navigacioni instrument za snalaženje u savremenom svijetu u kojem vrijeme profesionalizacije odnosa s javnošću tek dolazi. Ovaj izvrstan udžbenik pomaže, prije svega,  u shvatanju i definisanju odnosa s javnošću, potom u kreiranju strategije i rada sa javnostima konkretnih organizacija prilikom čega nam daje smjernice za praktičnu primijenu stečenih znanja. „Odnosi s javnošću“ nisu knjiga koja se „čita u jednom dahu“, to je enciklopedija mudrosti i znanja sticanih kroz istoriju i obogaćena iskustvom trojice autora, stručnjaka PR-a. S pravom nazvana Biblja odnosa s javnošću, knjiga Katlipa, Sentera i Bruma je nezaobilazna lektira i knjiga bez koje ne može ni jedna privatna biblioteka praktičara i stručnjaka za odnose s javnošću.

Priprema konferencije za novinare

Konferencija za novinare organizuje se onda kada organizacija javnosti želi da saopšti neku novost koja ima određenu „težinu“. To mogu biti, npr. krizna stanja, transformacije u organizaciji, promjene u načinu poslovanja, analiza poslovanja, afirmativni nastupi organizacije u zemlji ili inostranstvu i sl.

Priprema i održavanje konferencije za novinare odvija se u više faza. Prije svega treba da utvrdimo temu konferencije te u skladu s tim izvršimo odabir govornika (portparola) i pripremimo  jasne poruke namijenjene ciljnoj javnosti.

Slijedi izbor datuma, vremena i mjesta održavanja konferencije. Prije toga se informišemo o najavljenim događajima za narednu sedmicu i njihovom informativnom značaju.

Od pomoći je naše poznanstvo sa novinarima i urednicima koji će nam biti izvrstan izvor informacija.

Imajući u vidu tehničku opremljenost i mogućnosti prijema većeg broja novinarskih, posebno televizijskih ekipa, za mjesto održavanja konferencije biramo najprikladnije mjesto. Ukoliko naša kompanija/ instutucija/ nevladina organizacija posjeduje konferencijsku salu koja zadovoljava sve kriterujume za održavanje konf. za novinare (veličinu prostorije, audio opremu, određen broj mjesta za kamermane i njihovu opremu i sl) onda je to idealno mjesto za organizovanje konferencije. U suprotnom, iznajmimo adekvatan prostor koji nam je dostupan (press centar).

S obzirom na angažovanost novinara i pripremu informativnih emisija smatram da je najbolji termin za održavanje konferenciju 10 h, a nikako posle 12h.

Vrijeme je da pozovemo medijske kuće i novinare.

Konsultujemo našu adremu koja sadrži spisak imena novinara i medija, brojeve telefona, elektronske adrese i druge korisne podatke (oblast kojom se novinar/medij bavi, lokalni ili nacionalni medij i sl).

Potom pišemo saopštenje za javnost kojim pozivamo medije da prisustvuju konferenciji koji organizujemo.

Prilikom upućivanja poziva novinarima ne treba praviti selekciju medija, najbolje je pozvati sve one koji medijski izvještavaju iz našeg grada, a urednici će odlučiti o tome da li će ili neće poslati ekipu da isprati konferenciju.

Pošto medije treba na vrijeme obavijestiti o održavanju konferencije mi ćemo pet do sedam dana prije planirane konferencije poslati pozive svim medijskim kućama da prisustvuju konferenciji. U pozivu navodimo temu konferencije, datum, vrijeme i mjesto održavanja i ime govornika koji će se novinarima obratiti. Pozive šaljemo elektronskom poštom i telefaksom.

U sklopu priprema za održavanje konferencije napravićemo kraći trening sa govornikom i pripremiti ga za davanje kratkih i jasnih odgovora na novinarska pitanja imajući u vidu i nezgodna i neželjena pitanja.

Nakon toga pristupamo pripremi i izradi pratećeg materijala, odnosno novinarska mape. U tu svrhu „pročešljamo“ arhivu dokumenata, kako bismo pripremili novinarsku mapu koja treba da sadrži informativni materijal sa osnovnim podacima o kompaniji/ instituciji/ nevladinoj organizaciji, ukoliko je moguće publikacije, brošure i drugi promotivni materijal, kao i obavezno saopštenje za javnost koje tretita temu konferencije za novinare. Naravno, pripremićemo i scenario konferencije za novinare.

Dan prije održavanja konferencije telefonom ćemo pozvati novinare i urednike i podsjetiti ih na događaj koji organizujemo i zamoliti ih da nam potvrde dolazak.

Tok konferencije za novinare

Na dan održavanja konferencije dolazimo u našu konferencijsku salu/ press centar sat vremena ranije. Pažljivo smo provjerili sadržaj i sa sobom ponijeli pripremljene novinarske mape i imamo spisak svih pozvanih medija, odnosno listu za potpise novinara koji prisustvuju konferenciji.

Imajući u vidu činjenicu da televizijske ekipe dolaze 15-ak minuta ranije, treba da im omogućimo da svoju opremu postave tada, kako ne bi ometali ostale učesnike ili samu konferenciju.

Početak konferencije mora biti u tačno utvrđeno vrijeme, sa izuzetkom kašnjenja od maksimalno 10 minuta.

Pošto smo mi u ulozi medijatora konferencije, na početku ćemo se obratiti novinarima i saopštiti im temu konferencije i ime govornika. Predviđamo da će uvodni govor trajati 10 minuta. Nakon toga, novinarima dajemo mogućnost da postavljaju pitanja govorniku.

Za vrijeme trajanja konferencije pomoću diktafona snimamo govornika, novinarska pitanja i odgovore, radi sačinjavanja izvještaja koji ćemo postaviti na naš web portal, saopštenja za javnost koje ćemo proslijediti medijima koji nisu bili prisutni na konferenciji i arhiviranja.

Ukoliko govornik ne zna odgovor na neko novinarsko pitanje, pobrinućemo se da novinar dobije odgovor u pismenoj formi do zaključenja svog priloga.

Na kraju konferencije ćemo se zahvaliti novinarima za prisustvovanje događaju i poslužiti ih koktelom, kafom i pićem.

Manipulacija u odnosima s javnošću

Manipulaciju možemo prevesti s latinskog kao vješto, stručno rukovanje ili upravljanje nečim, ali i kao pravljenje poslovnih smicalica. Dakle manipulaciju u odnosima s javnošću možemo posmatrati iz dva ugla, pozitivnog i negativnog.

Pozitivna manipulacija može biti, npr. kreiranje korporacijskog imidža i u tu svrhu korištenje svih raspoloživih PR alata koji podrazumijevaju naše znanje iz oblasti vizuelne komunikacije, neverbalne komunikacije, psihologije. Prilikom kreiranja loga, ili izrade total dizajna, kombinujemo boje i oblike za koje znamo da će kod recipijenta poruke izazvati poželjne emocije, itd.

Kada govorimo o negativnoj manipulaciji, ona se u OSJ (barem na ovim našim bh prostorima) najčešće izražava kroz negativan publicitet, obmanjivanje javnosti i klijenata. To gotovo uvijek rezultira kriznim situacijama, a loš PR neke kompanije vrlo teško može da spase kvalitet njenih proizvoda ili naknadna intervencija kvalitetnog PR-a.

Zašto je to tako? Odnosi s javnošću u BiH i RS su novina u poslovanju preduzeća, ustanova i nevladinih organizacija, a razvijaju se po ugledu na zapadnoevropske i američke trendove i iskustva u oblasti public relations-a. S tim u vezi, veoma malo je školovanih PR menadžera u domaćim preduzećima. Stoga su odnosi s javnošću proistekli iz nevještog rada neukih i priučenih ljudi, prečesto bez ikakvih znanja o poslovnom komuniciranju, kreiranju imidža firme, prezentovanju u medijima.

Nesumnjivo je da su OSJ vođeni dobrim motivom stvaranja pozitivne slike u javnosti o poslovanju firme. Međutim, neorganizovanom i loše vođenom promotivnom kampanjom, pretjeranim uljepšavanjem, prećutkivanjem istine ili lažiranjem činjenica, a sve radi dodvoravanja javnosti, proizvode upravo suprotan efekat. U tom slučaju odnosi s javnošću su „manipulacija“ u onom, već pomenutom negativnom kontekstu.

Profesionalci u OSJ uvijek imaju na umu činjenicu da je povjerenje javnosti, kao uostalom povjerenje svakog pojedinca kao faktora javnog mnijenja, veoma teško pridobiti, ali stoga veoma lako izgubiti. Takođe, poželjna i pozitivna slika o određenoj organizaciji ne može se materijalizovati preko noći, sa nekoliko efektnih reklama, javnih nastupa i jednodnevnih promotivnih kampanja. Iza željene slike u očima javnosti je savjestan, odgovoran, profesionalan i marljiv rad ljudi zaposlenih u odjeljenjima za odnose s javnošću.

Profesionalcima PR-a ne smiju se potkrasti greške. Oni znaju koliko je važno planiranje odnosa s javnošću koje podrazumijeva analizu postojećeg stanja, definisanje ciljeva PR-a i ciljnih javnosti i ekonomisanje budžetskim sredstvima prije pristupanja implementaciji projekta i na kraju evaluacija ostvarenih rezultata. Ovaj posao stoga zahtijeva maksimalnu angažovanost više kvalifikovanih komunikologa i PR menadžera, te se odnedavno i u našoj zemlji, u preduzećima i javnim ustanovama i institucijama formiraju odjeljenja zadužena za kreiranje odnosa s javnošću. Nerijetko, zaposleni u odjeljenjima OSJ specijalizovani su za određene oblasti  formirane na osnovu modula komuniciranja u odnosima s javnošću koje čine: publicitet, javno informisanje, asimetrično komuniciranje (ubjeđivanje) i simetrično (ravnopravno) komuniciranje.

Kada se uđe u suštinu jedne kompleksne i multidisciplinarne djelatnosti kao što su odnosi s javnošću, onda se bez sumnje može reći da OSJ, u interesu organizacije koju reprezentuju i javnosti kojoj se obraćaju ne samo da nisu, nego nikada i ne smiju biti manipulacija u smislu instrumenta organizacije za obmanjivanje javnosti.

Reality TV

Televizija kao moćno informativno, obrazovno i zabavno sredstvo dominira našom stvarnošću i najprestižniji je medij masovne komunikacije. Ona je istovremeno i najfleksibilniji medij, koji se brže od ostalih prilagođava novim trendovima. Od analogne do digitalne televizije nije prošlo ni pola vijeka. Mnogo manje od toga bilo je potrebno da televizija preraste svoje kratke pantalone. Od prvih koraka načinjenih 30- ih godina prošlog vijeka karakterističnih po tv prenosima javnih govora političara i sportskih takmičenja do današnjih čvrstih koraka zrelog medija, prepreke ne predstavljaju ni državne granice ni međuplanetarni, svemirski prostori.

Medijski sadržaji su „pokrili“ sve sfere naših života. Nema mjesta na ovoj planeti ili izvan nje a da kamera već nije bila tamo. Istraženi su svi svjetovi koji egzistiraju na Zemlji, od minerala do ljudi. Proučene su sve ljudske emocije, svijest i podsvijest. Publici se stalno nude novi sadržaji, sa što više uzbuđenja. I kada smo pomislili da nema sadržaja koji nas mogu uzdrmati u udobnosti našeg svijeta ispred tv ekrana, producenti su domislili nešto sasvim novo, nešto što je prije nekoliko decenija bilo nezamisivo- televiziju stvarnosti!

Zašto Reality TV i kako ona djeluje na nas?

Televizija je jedinstveni spoj nekoliko drugih medija (radija, filma, fotografije) i savremene tehnologije što omogućava da ona bude ne samo posrednik i prenosilac informacija, nego i da modeluje našu stvarnost. Čomski u kritici Američkog društva i medija ide tako daleko da tvrdi da je uloga masmedija kontrola misli radi stvaranja „zbunjenog stada“, odnosno društva kojim je lako manipulisati, a sve prema željama političkih i finansijskih moćnika. Kelner se u svojoj studiji kulture bavi analizom medijskih sadržaja (filmova, serija i reklama) koji artikulišu socijalnu anksioznosti pripadnika srednje klase u dobu ekonomske nestabilnosti u SAD. Sem navedenih, i mnogi drugi autori su se bavili uticajem medijskih, konkretno televizijskih sadržaja na publiku. Za istraživače medija su bili posebno interesantni medijski sadržaji poput nasilja, pornografije, reklama. Međutim, mada se teoretičari medija slažu da medijski sadržaji imaju uticaj na publiku, njihova razmišljanja se razilaze u tome kakav i koliki, pozitivan ili negativan, kratkoročan ili dugoročan uticaj imaju. Kunčik je, npr. razmatrajući nasilje u medijima, došao do saznanja da „kvantiteta nasilja nije odlučujuća za očekivane učinke jer između kvantitete činova nasilja s jedne strane i violencije koju recipiraju gledatelji s druge strane nema konzistentne povezanosti, tj. prema mjeri utvrđernoga nasilja ne može se donijeti zaključak o možebitnim učincima.“ ( Kunczik, 1998: 163)

Televizija se, doduše, uvijek bavila stvarnošću. Ona je medij koji teži da bude replika stvarnosti, da rekonstruiše stvarnost (informativni sadržaji), ili da stvori iluziju stvarnosti (filmski i zabavni sadržaji). Nova dimenzija televizije je stvarnost samo po sebi, ukoliko pod tim podrazumijevamo autentične snimke autentičnih događaja sa autentičnim ljudima. Bez, ili uz minimalnu cenzuru. 

Reality TV u svojim emisijama donosi priče o stvarnim policajcima koji u policijskoj potjeri hapse stvarne kriminalce, stvarni ljekari iz stvarnih automobilskih nesreća spašavaju unesrećene, stvarni vatrogasci gase stvarne plamteće ljudske buktinje. Naravno, još puno sličnih sadržaja, kojima su posvećene i naknadne rekonstrukcije u kojima učestvuju autentični akteri. Takva je popularna američka serija „FBI istraga“ , kao i njena hrvatska imitacija „Istraga“ Nove TV.

Evo kako izgleda najava na portalu Nove TV jednog od priloga u „Istrazi“:

„Gledatelji imaju priliku vidjeti rekonstrukciju zločina koji je počinio Stjepan Šmider iz Josipovca pokraj Osijeka. Stjepan je kao mladić prošao sva slavonska bojišta. Umirovljen, ratne je traume počeo liječiti alkoholom i tabletama. S dijagnosticiranim PTSP-om neko je vrijeme proveo i na psihijatriji. Iako ranije nije bio agresivac, 2006. ubio je znanca Igora Vlajinića. U rekonstrukciji Mirne Kozine govore i majka ubojice i rođaci žrtve - svjedoci zločina. Prema njihovim izjavama snimljena je i većina igranih scena.“ (Dnevnik, Nova TV)

Između Reality TV i nasilja, brutalnih i bizarnih zločina možemo staviti znak jednakosti. Realnost, opipljivost stvarnih događaja kao da je moguće pojmiti samo ukoliko se radi o zločinu. Kao da druge stvarnosti nema! Ili, bolje reći, samo ta stvarnost je interesantna gledaocima. Klasični filmski sadržaji čini se da su iscrpli glad publike za emotivno nabijenim sadržajima. Gledalac je svjestan da je film iluzija, bez obzira na to što se može identifikovati sa junakom ili uživjeti u igranu scenu. Dokumentarni filmovi, mada nude autentične isječke iz života i ostavljaju snažniji utisak na gledaoce, ipak su montirani, kreirani prema nečijim motivima i radi prenošenja određene poruke. Savremeni gledalac vapi za novim podražajima. On je u filmovima već vidio šta sve može ljudska (bolesna) mašta da kontruiše, sada mu treba stvaran život, stvarna smrt, stvarna bol. Njegova čula su otupjela, on je usnuo ispred tv ekrana. Stalno ponavljanje istih ili sličnih sadržaja podiže prag tolerancije. O tome govore i rezultati „analize učinka“ koju je radio Grim u Njemačkoj 1993. godine. Gledaoci koji su doživjeli katarzu prateći reality emisiju o spašavanje žrtve saobraćajne nesreće, u sličnoj situaciji bi zaustavili svoj automobil kada bi ugledali vozilo u kvaru, ali ne bi bili nimalo spremni da pruže prvu pomoć. (Kunčik, 1998: 179) Ovim padaju u vodu teorije o opravdanosti Reality TV i njenom pozitovnom uticaju na (poželjno) socijalno ponašanje.

Televizija stvarnosti, kao i svi drugi televizijski sadržaji, ima svoju publiku. Smatram da bi pridavanje medijske pažnje ovom novom tv žanru trebalo ipak biti mnogo opreznije. Prvenstveno stoga što Reality TV uglavnom donosi nasilne sadržaje. Oprez je neophodan i zato što su djeca najvjerniji konzumenti tv programa. Činjenica je da su mediji uvijek zainteresovani za nasilje, rat, zlo, naravno, motivisani javnom osudom počinilaca zločina. Međutim, činjenica je i to da ljudi izloženi svakodnevnim nasilnim sadržajima postaju ravnodušni, otupe i gube osjećaj odgovornosti za druge. Uostalom, konstatacija da konzumiramo sadržaje Reality TV kazuje da smo otuđeni od samih sebe, da težimo ka razbijanju rutine, ka zadovoljavanju svojih iskonskih potreba za dramatizacijom suštinskih pojava ljudske egzistencije. Jer, „nama više ne prijeti opasnost da postanemo robovi već roboti“(1).

KORIŠTENI RADOVI/ BIBLIOGRAFIJA

Chomsky, Noam. (2002). Mediji, propaganda i sistem. Zagreb: Biblioteka online

Preuzeto 1. 12. 2008. sa sajta http://www.elektronickeknjige.com/chomsky_noam/mediji_propaganda_i_sistem/index

From, Erih. (1963). Zdravo društvo. Beograd: Rad

Kunczik, Michael i Zipfel, Astrid. (1998). Uvod u publicističku znanost i komunikologiju. Zagreb: Zaklada Friedrich Ebert

Istraga. (2008). Najava emisije preuzeta 8. 12. 2008. sa portala Nove TV http://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/istraga-valdec-prvi-civil-u-simulatoru-plamenih-udara.html

(1) Citat: Adlaj Stivenson, govor na Kolumbijskom univerzitetu, 1954

Predstavljanje knjige: "Govor tela"

Prvo pravilo komunikacije glasi: "Nemoguće je NE komunicirati". 
Drugo pravilo bi se moglo izraziti u procentima- 55 % utiska koji govornik ostavlja na sagovornika određeno je govorom tijela, 38 % intonacijom (visinom i bojom glasa), a 7 % sadržajem onoga što je rečeno.

Ukoliko vas zanima neverbalna komunikacija i govor tijela, toplo vam preporučujem „Definitivni vodič kroz govor tela“ Alana i Barbare Piz u izdanju Mono i Manjane.

Knjiga je nastala kao rezultat više od 30 godina zajedničkog istraživanja autora, inače, međunarodno priznatih stručnjaka za međuljudske odnose i govor tijela. Oni u knjizi otkrivaju tehnike koje će vam pokazati kako da tumačite gestove i čitate neizgovorene misli i emocije i, ono što je najvažnije, kako da izvučete pravilne zaključke. Iz ovog korisnog priručnika ćete saznati da govor tijela ljudi otkriva da se ono što govore često bitno razlikuje od onog što zaista misle ili osjećaju. U uvodu knjige Alan Piz kaže da: „većina ljudi vidi samo ono što misli da gleda. Stvar je u tome da razvijete svoju sposobnost da shvatite šta se stvarno dogada s osobom koju gledate, da ono što vidite i čujete povežete s okruženjem u kojem se sve dešava i iz toga izvucete zaključak.“

Kroz devetnaest poglavlja autori knjige daju odgovore na neka od pitanja koja su vas najviše zbunjivala u vezi s tim zašto se ljudi ponašaju na određeni način. Naučićete, između ostalog, kako da analizirate stilove rukovanja, kako osmjeh može da prevari mozak, kakve sve signale šalju ruke ili oči, zašto žene najbolje lažu ili kako nam noge otkrivaju ono što nam je na umu.

Evo nekih zanimljivih dijelova knjige „Definitivni vodič kroz govor tela“ Alana i Barbare Piz

Kako govor tela otkriva emocije i misli

Govor tela je spoljni odraz emocionalnog stanja neke osobe. Svaki gest ili pokret može da predstavlja dragocen nagoveštaj onoga što osoba u tom trenutku oseća. Ključ za raspoznavanje govora tela krije se u sposobnosti da shvatite emocionalno stanje osobe dok slušate ono što govori i uočavate okolnosti pod kojima to govori. To vam omogućava da razdvojite činjenice od izmišljotina i stvarnost od mašte.

Tri pravila za tačno tumačenje

Ono što vidite i čujete u nekoj situaciji ne mora obavezno da odražava i stvarne stavove ljudi. Da biste pravilno tumačili stvari, morate da postujete tri glavna pravila.

Pravilo 1: Tumačite skupove gestova

Jedna od najozbiljnijih grešaka koje čine početnici u govoru tela jeste tumačenje pojedinih gestova nezavisno od ostalih gestova ili okolnosti. Na primer, češanje po glavi može da znači najrazličitije stvari - preznojavanje, nesigurnost, perut, zaboravnost ili laganje — u zavisnosti od ostalih gestova koji se istovremeno javljaju. Poput bilo kojeg govornog jezika, govor tela ima svoje reči, rečenice i interpunkciju. Svaki gest je kao jedna reč, a jedna reč može da ima više različitih značenja. Tek kad reč smestite u rečenicu, možete u potpunosti da shvatite njeno značenje. Gestovi dolaze u"rečenicama" zvanim skupovi, i neizbežno otkrivaju istinu o osećanjima ili stavovima neke osobe. Skup signala govora tela, baš kao usmeno izgovorena rečenica, mora da se sastoji od najmanje tri reči da biste precizno definisali svaku od njih. Osoba obdarena dobrom moći zapažanja ume da protumači rečenice govora tela i precizno ih uporedi s usmeno izgovorenim rečenicama te osobe.

Stoga, da biste ih pravilno protumačili, uvek posmatrajte skupove gestova. Svako od nas ima jedan ili više repetitivnih gestova koji vrlo jednostavno otkrivaju da nam je ili dosadno ili da osećamo da smo pod pritiskom. Neprestano dodirivanje ili uvrtanje kose uobičajen je primer za to, ali, izdvojeno od ostalih gestova, najverovatnije znači da je osoba nesigurna ili uznemirena. Ljudi glade kosu ili glavu zato što ih je majka tako tešila kad su bili deca. Da bismo ilustrovali poentu u pogledu skupova signala, evo skupa gestova zvanog Kritičko procenjivanje,koji neki koriste kad ono što čuju ne ostavlja utisak na njih:

Glavni signal kritičkog procenjivanja jeste gest dodirivanja lica rukom, pri kojem je kažiprst naslonjen na obraz, dok ostali prsti pokrivaju usta, a palac podupire bradu. Dalji dokazi da ovaj slušalac ima kritičke misli o onome što čuje potkrepljeni su čvrsto prekrštenim nogama i rukom prebačenom preko tela (defanziva), dok su glava i brada spušteni (negativnost/odbojnost). Ova"rečenica" govora tela kazuje, otprilike, ovo: "Ne dopada mi se ono što pričaš",

Ne slažem se" ili "Potiskujem negativna osećanja".

Pravilo 2: Tražite podudarnost

Istraživanja pokazuju da neverbalni signali imaju oko pet puta veći uticaj od verbalnih, te da se dve nepodudarne osobe -pogotovo ako su žene - oslanjaju na neverbalnuporuku i u potpunosti zanemaruju verbalni sadržaj. Kad se reči i govor tela neke osobe sukobljavaju, žene zanemaruju izrečeno.

Ako vidite političara kako stoji za govornicom i samouvereno priča, ali su mu ruke čvrsto prekrštene na grudima (defanziva), a brada oborena (kritičnost/odbojnost) dok govori kako je prijemčiv i otvoren za ideje mladih ljudi, da li bi uspeo da vas ubedi u to? Šta ako pokuša da vas ubcdi u svoj topao i brižan pristup, udarajući istovrcmeno po govornici kratkim, odsečnim karate-udarcima? Siemund Frojd je jednom opisao pacijentkinju koja je, iako je gorilada ima srećan brak, nesvesno svlačila i navlačila burmu na prst. Frojd je bio svestan značenja ovog nesvesnog gesta i nije se iznenadio kad su na površinu počeli da isplivavaju bračni problemi. Uočavanje skupova gestova i (ne)podudarnosti verbalnog kanala i kanala govora tela predstavlja ključ za precizno tumačenje stavova kroz govor tela.

Pravilo 3: Tumačite gestove u skladu s kontekstom

Sve gestove bi trebalo razmatrati u skladu s kontekstom u kojem se pojavljuju. Ako, na primer, neko sedi na autobuskoj stanici čvrsto prekrštenih ruku i nogu i spuštene brade, a dan je zimski i hladan, to najverovatnije znači da je toj osobi hladno, a ne da je defanzivna. Ako, međutim, osoba koristiiste gestove dok sedi za stolom preko puta vas, a vi pokušavate da joj prodate ideju, proizvod ili uslugu, to bi moglo pravilno da se protumači kao da znači da ta osoba gaji negativna osećanja ili odbija vašu ponudu. 

Odnosi s javnošću nisu “izvrtanje stvarnosti”

Odnosi s javnošću su određena novina u poslovanju preduzeća, ustanova i nevladinih organizacija u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini, a razvijaju se po ugledu na zapadnoevropske i američke trendove i iskustva u oblasti public relations-a. S tim u vezi, veoma malo je školovanih PR menadžera u domaćim preduzećima. Uglavnom poslove odnosa s javnošću obavljaju direktori, njihovi zamjenici ili sekretarice. Stoga su odnosi s javnošću proistekli iz nevještog rada neukih i priučenih ljudi, prečesto bez ikakvih znanja o poslovnom komuniciranju, kreiranju imidža firme, prezentovanju u medijima.

Nesumnjivo su OSJ vođeni dobrim motivom stvaranja pozitivne slike u javnosti o poslovanju firme. Međutim, neorganizovanom i loše vođenom promotivnom kampanjom, pretjeranim uljepšavanjem, prećutkivanjem istine ili lažiranjem činjenica, a sve radi dodvoravanja javnosti, proizvode upravo suprotan efekat. U tom slučaju odnosi s javnošću jesu „izvrtanje stvarnosti“. Odnose s javnošću laici stoga doživljavaju kao „prodavanje magle“. Nažalost, u taj mozaik se uklapa i nedavno objavljena priča o balkanskoj marketinškoj agenciji koja je po izuzetno visokoj cijeni prodala maglu, radeći promotivne kampanje na osnovu plagijata i falsifikovanjem istine. Oni ne samo da su stvarnost okrenuli naglavačke, nego su obmanuli i javnost i svoje klijente. Da su iole ozbiljno i odgovorno pristupili poslu koji se zove odnosi s javnošću, to se sigurno ne bi dogodilo.

Profesionalci u PR djelatnosti uvijek imaju na umu činjenicu da je povjerenje javnosti, kao uostalom povjerenje svakog pojedinca kao faktora javnog mnjenja, veoma teško pridobiti, ali stoga veoma lako izgubiti. Takođe, poželjna, pozitivna slika o određenoj organizaciji ne može se materijalizovati preko noći, sa nekoliko efektnih reklama, javnih nastupa i jednodnevnih promotivnih kampanja. Iza željene slike u očima javnosti je savjestan, odgovoran, profesionalan i marljiv rad ljudi zaposlenih u odjeljenjima za odnose s javnošću. Naravno, prije svega, kompanija koja ima šta da kaže i ponudi javnosti. Profesionalcima PR-a ne smiju se potkrasti greške. Oni znaju koliko je važno planiranje odnosa s javnošću koje podrazumijeva analizu postojećeg stanja, definisanje ciljeva PR-a i ciljnih javnosti i ekonomisanje budžetskim sredstvima prije pristupanja implementaciji projekta i na kraju evaluacija ostvarenih rezultata. Ovaj posao stoga zahtijeva maksimalnu angažovanost više kvalifikovanih komunikologa i PR menadžera, te se odnedavno i u našoj zemlji, u preduzećima i javnim ustanovama i institucijama formiraju odjeljenja zadužena za kreiranje odnosa s javnošću. Nerijetko, zaposleni u odjeljenjima OSJ specijalizovani su za određene oblasti  formirane na osnovu modula komuniciranja u odnosima s javnošću koje čine: publicitet, javno informisanje, asimetrično komuniciranje (ubjeđivanje) i simetrično (ravnopravno) komuniciranje. 

U kreiranju odnosa s javnošću ne treba previdjeti postojanje dviju javnosti; eksterne- koja se odnosi na ciljanu javnost u okruženju i interne javnosti koja komunicirana na pravi način doprinosi uspješnom poslovanju organizacije i uopšte, opravdava postojanje public relations-a. Takođe, treba još pomenuti da postoji više oblika odnosa s javnošću: odnosi s medijima, korporativni odnosi s javnošću, krizni menadžment, odnosi sa zaposlenima, odnosi s finansijerima, javni poslovi i odnosi s lokalnom zajednicom i marketing odnosa s javnošću.

Kada se uđe u suštinu jedne kompleksne i multidisciplinarne djelatnosti kao što su odnosi s javnošću, onda se bez sumnje može reći da OSJ ne samo da nisu, nego u interesu organizacije koju reprezentuju i javnosti kojoj se obraćaju, nikada se ne smiju baviti „izvrtanjem stvarnosti“ niti postati instrument organizacije za obmanjivanje javnosti.

Kultura, mediji i komunikacije (2)

Kulturu u kojoj živimo karakteriše mnoštvo supkultura, a najdominantnija je ona koja forsira zapadne vrijednosti koje niti su primjerene, niti moguće u našem društvu koje se bori sa egzistencijalnim problemima, nezaposlenošću i nezadovoljstvom građana.

U takvom okviru ljudi su upućeni na masovne medije. Jedan učenik drugog razreda Osnovne škole na pitanje učiteljice da nabroji članove svoje uže porodice, rekao je da su to mama, tata i tv! Djecu nam vaspitavaju animirani filmovi, edukativne emisije sa kostimiranim likovima koji predstavljaju neka čudnovata bića, ili muzičke emisije neprimjerenog sadržaja. U svakom slučaju, djeca od malena uče da budu hipnotisana, zaslijepljena sjajem Holivuda. I baš kao u američkim  filmovima, i nama na brdovitom Balkanu sada se nudi ostvarenje sna u stilu scenarija niskobudžetnog filma. Važno je da budemo dobri, poslušni, naivni i ljepuškasti, pa će nam sudbina podariti prebogatog supruga ili testamentom ostavljenu gomilu novca davno zaboravljenog rođaka. Još bolja je varijanta ukoliko mlada osoba posjeduje mrvicu talenta, jer svaka komercijalna televizija koja drži do sebe organizuje audicije za pjevačke zvijezde, i svi učesnici, naravno, imaju istu mogućnost da postanu slavni. U teoriji, po uzoru na američku instant- kulturu, baš svi imaju pravo i mogućnost da budu bogati i slavni. Stoga žive u vještačkoj stvarnosti, i odrastaju u nezadovoljne i depresivne ljude.

To je proizvod kulture savremenog društva i, u ovom slučaju, televizijskih programa zasnovanih na zabavnim sadržajima, sportskim i muzičkim emisijama, američkim filmovima i španskim, turskim i indijskim serijama. S druge strane, vijesti i informativne emisije  kao da imaju za cilj da gledaoca uplaše, prestrave i tako ga zadrže uz tv ili upute u najbliži trgovački centar. U domaćim informativnim emisijama prava je rijetkost pozitivna ili optimistična vijest. Pravilo je da centralnu infromativnu emisiju otvori vijest o nekoj katastrofi, ratu, terorističkom napadu, saobraćajnoj nesreći, i da sve bude propraćeno jezivim kadrovima. Plasiranje takvih priča i insistiranje na njihovom stalnom ponavljanju kod publike izaziva otupljenost. Posebno mladi ljudi su podložni toj vrsti terora nad emocijama. Za njih nije ništa čudno vidjeti unakaženo lice na pločniku, a o povećanju nasilja i delinkvenciji da i ne govorimo. Da li, i kome takve inertne mase ljudi koriste? Nemoguće je da se to dešava slučajno. Naši mali, uglavnom privatni mediji koji su posle rata nicali kao pečurke poslije kiše, ili su u vlasništvu većih, nerijetko stranih korporacija, ili se samo ugledaju na modele koji su u „razvijenom zapadnom svijetu“ uspješno primjenjivani od postanka radija i televizije.

I tako su mediji, umjesto da budu korektori društva postali zavisni od lokalnih (i globalnih) moćnika, podložni su manipulacijama i diktiranju uređivačke politike. Borbu za slobodu medija i informacija vode tek usamljeni pojedinci, koji najčešće, bivaju izopšteni iz novinarstva.

Stoga je nezavisnih novinara i nezavisnih medija veoma malo, a i upitno je od koga su nezavisni, a od koga (finansijski) zavisni!? U ovom domenu će internet načiniti dobar pomak i dati svoj doprinos istini, s obzirom na njegovu prirodu i način komuniciranja.

Šta reći na kraju? Kultura, mediji i komuniciranje usko su povezani, prepliću se, uslovljavaju i gotovo da ne mogu funkcionisati jedni bez drugih. Da bi ova tri suštinska elementa ljudske civilizacije bila u službi čovjeka, treba da se masovno društvo razbije na osvještene pojedince. Takve individue će  obrazovanjem i traganjem za pravim informacijama, razmišljanjem i razmatranjem uvijek više opcija, odbaciti dogme i u crno-bijelom svijetu tragati za svim bojama u jedinstvenom spektru istine. Oni trebaju i mogu da stvore osnov za kulturu i medije po mjeri slobodnog čovjeka.

Kultura, mediji i komunikacije

Kada se neki usamljeni pračovjek uzdigao na dvije noge i pogled sa tla podigao do očiju sebi slične jedinke počela je komunikacija. Doduše neverbalna. U borbi za opstanak pračovjek se intelektualno razvio do homo sapiensa, usavršivši modele komuniciranja sa članovima svog plemena. Navodno je prvo nastala muzika, kroz ritmiku ritualnih manifestacija i jednolične zvuke udaranja dlana o dlan, kamena o kamen, komada drveta o drvo. Potom su (kroz milenijume koji su uslijedili) razvijeni govor, likovni izraz, pismo. Sve ovo što možemo nazvati jednim imenom: komunikacijom, homo sapiensu je omogućilo da se razvije u najdominantnije biće na planeti, da razvije civilizaciju i kulturu. Dva miliona godina posle prve praistorjske komunikacije, čovjek je kao društveno biće, stalno usavršavao medije koji su od slike na zidu pećine postali elektonska kutija u sobi njegovog stana. Od interpersonalnog komuniciranja uspješnog lova primitivnog lovca svom plemenskom bratu, do masovnog komuniciranja uspješne predizborne kampanje političara široj javnosti.

Ljudsko komuniciranje je prenošenje informacija korištenjem simbola, ali je i skup raznovrsnih procesa. Komunikacija pretpostavlja postojanje  izvora informacije i komunikatora koji je sadržajno uobličava i šalje kroz određen medijum prema primaocu radi ostvarenja određenog cilja, o čemu će govora biti kasnije.

Mediji predstavljaju, prema komunikolozima, medijum, odnosno tehničko ili fizičko sredstvo pretvaranja poruke u signal koji se odašilje određenim kanalom.

Dakle, mediji su osnovno sredstvo komunikacijskog procesa. Bez medija ne bi bio moguć razvoj društva, civilizacije i kulture.

Mediji su kroz istoriju tehnički i tehnološki značajno napredovali i postali preduslov za patentirani proizvod 20. vijeka- masovne medije. U masovne medije ubrajaju se televizija, radio, štampa i film. Korak dalje u komunikaciji i medijima napravljen je uvođenjem interneta. Međutim, definicija masovnih medija kao posrednika za prenos poruke između komunikatora i velikog broja recipijenata (disperzivne publike) može se, posmatrano iz drugog ugla, medije okarakterisati kao posrednike  koji se obraćaju masovnom društvu. Dakle, društvu sačinjenom od velikog broja otuđenih i dezorjentisanih jedinki koje komuniciraju posredno, putem medija; odnosno, masovnom društvu kao materijalu sačinjenom od velikog broja jedinki pogodnih za oblikovanje.

U modernom dobu, posebno u našoj zemlji i društvu u tranziciji, sa individuama od kojih većina pati od PTSP, masovni mediji modeluju stvarnost. Kao što je zapadni kapital na plodnom Balkanskom tlu pronašao jeftinu radnu snagu, prirodne resurse i privredne kapacitete pogodne za sticanje profita, tako je i talas svjetske globalizacije zapljusnuo našu zamlju. Sve što dolazi sa Zapada, nama je odjednom veoma dobro, televizija i film nas uče kako da živimo i kako da se ponašamo, odnosno, kako da usvojimo kulturu „razvijene civilizacije“. Paradoksalno je da u jednoj siromašnoj zemlji kakva je naša, prema statistikama, svaka porodica ima najmanje jedan mobilni telefon! Dakle, mediji nam nameću određenu kulturu koja je, u stvari potrošačka kultura. Po uzoru na Zapadne zemlje, i svi naši praznici su maksimalno komercijalizovani, od raskošnih proslava Nove godine i gotovo kultnog Djeda Mraza do cijele ikonografije amaričke božićne groznice. Da ne govorimo o Danu žena, ili pomodnom Valentinovu.

Naravno, ne možemo masovne medije okriviti za pojavu masovnog društva i globalizaciju, ali kako ih po definiciji posmatramo kao kanale za prenošenje poruka recipijentima, krenemo li obrnutim tokom, mada možemo, uglavnom ne dolazimo do onoga ko odašilje poruku. I pitamo se: ko to kreira putem medija našu stvarnost, našu kulturu? Jer, očigledno je da kultura ne proizvodi mas-medije, nego neko (pojedinci i grupe) komuniciraju putem medija takvu kulturu koju društvo prihvata i identifikuje se sa komuniciranim modelima! A u pozadini svake priče, pa tako i ove, stoje politika i novac.

Kako prepoznati lažljivca

Pamela Meyer, autorica knjige „Liespotting“, pokazuje načine i aktivna mjesta koje koriste oni trenirani u prepoznavanju obmana i objašnjava zašto je iskrenost vrijednost koju treba očuvati...

http://www.ted.com/talks/lang/hr/pamela_meyer_how_to_spot_a_liar.html

Kratka (i zanimljiva) istorija komunikacije

Komunikacija

Komunikacija je jedna od najvažnijih vještina koju svako može unaprijediti i koristiti u poslu i svakodnevnom životu. Sasvim je sigurno da možemo biti sretniji i produktivniji ukoliko poboljšamo naše komunikativne sposobnosti. 

Neko je davno rekao "Nemoguće je NE komunicirati", jer, kako su ovu mudru misao vješto iskoristili promoteri jednog brenda "Sve je komunikacija".
Iako se u svakodnevnom govoru riječ komunikacija često upotrebljava, malo ko razmišlja o njenom pravom značenju, ili bolje reći: njenoj višeznačnosti. 


Jedna od polaznih tačaka za promišljanje o komunikaciji može biti i ova: komunikacija je proces ostvarivanja veze među ljudima. A da bismo "razumjeli komunikacijski proces među ljudima", kako tvrdi W. Schramm, "moramo razumjeti način na koji se oni odnose jedni prema drugima". Jer, u suštini, odnos koji ljudi grade jedni s drugima,  određuje smisao, tok i značaj komunikacije.

"Promišljati komunikaciju znači promišljati ljude: način na koji se odnose jedni prema drugima i prema svojim grupama, organizacijama i društvima, utiču jedni na druge i izlažu se uticajima, informišu i bivaju informisani, podučavaju i uče, zabavljaju se... "
W. Schramm