Reality TV

Televizija kao moćno informativno, obrazovno i zabavno sredstvo dominira našom stvarnošću i najprestižniji je medij masovne komunikacije. Ona je istovremeno i najfleksibilniji medij, koji se brže od ostalih prilagođava novim trendovima. Od analogne do digitalne televizije nije prošlo ni pola vijeka. Mnogo manje od toga bilo je potrebno da televizija preraste svoje kratke pantalone. Od prvih koraka načinjenih 30- ih godina prošlog vijeka karakterističnih po tv prenosima javnih govora političara i sportskih takmičenja do današnjih čvrstih koraka zrelog medija, prepreke ne predstavljaju ni državne granice ni međuplanetarni, svemirski prostori.

Medijski sadržaji su „pokrili“ sve sfere naših života. Nema mjesta na ovoj planeti ili izvan nje a da kamera već nije bila tamo. Istraženi su svi svjetovi koji egzistiraju na Zemlji, od minerala do ljudi. Proučene su sve ljudske emocije, svijest i podsvijest. Publici se stalno nude novi sadržaji, sa što više uzbuđenja. I kada smo pomislili da nema sadržaja koji nas mogu uzdrmati u udobnosti našeg svijeta ispred tv ekrana, producenti su domislili nešto sasvim novo, nešto što je prije nekoliko decenija bilo nezamisivo- televiziju stvarnosti!

Zašto Reality TV i kako ona djeluje na nas?

Televizija je jedinstveni spoj nekoliko drugih medija (radija, filma, fotografije) i savremene tehnologije što omogućava da ona bude ne samo posrednik i prenosilac informacija, nego i da modeluje našu stvarnost. Čomski u kritici Američkog društva i medija ide tako daleko da tvrdi da je uloga masmedija kontrola misli radi stvaranja „zbunjenog stada“, odnosno društva kojim je lako manipulisati, a sve prema željama političkih i finansijskih moćnika. Kelner se u svojoj studiji kulture bavi analizom medijskih sadržaja (filmova, serija i reklama) koji artikulišu socijalnu anksioznosti pripadnika srednje klase u dobu ekonomske nestabilnosti u SAD. Sem navedenih, i mnogi drugi autori su se bavili uticajem medijskih, konkretno televizijskih sadržaja na publiku. Za istraživače medija su bili posebno interesantni medijski sadržaji poput nasilja, pornografije, reklama. Međutim, mada se teoretičari medija slažu da medijski sadržaji imaju uticaj na publiku, njihova razmišljanja se razilaze u tome kakav i koliki, pozitivan ili negativan, kratkoročan ili dugoročan uticaj imaju. Kunčik je, npr. razmatrajući nasilje u medijima, došao do saznanja da „kvantiteta nasilja nije odlučujuća za očekivane učinke jer između kvantitete činova nasilja s jedne strane i violencije koju recipiraju gledatelji s druge strane nema konzistentne povezanosti, tj. prema mjeri utvrđernoga nasilja ne može se donijeti zaključak o možebitnim učincima.“ ( Kunczik, 1998: 163)

Televizija se, doduše, uvijek bavila stvarnošću. Ona je medij koji teži da bude replika stvarnosti, da rekonstruiše stvarnost (informativni sadržaji), ili da stvori iluziju stvarnosti (filmski i zabavni sadržaji). Nova dimenzija televizije je stvarnost samo po sebi, ukoliko pod tim podrazumijevamo autentične snimke autentičnih događaja sa autentičnim ljudima. Bez, ili uz minimalnu cenzuru. 

Reality TV u svojim emisijama donosi priče o stvarnim policajcima koji u policijskoj potjeri hapse stvarne kriminalce, stvarni ljekari iz stvarnih automobilskih nesreća spašavaju unesrećene, stvarni vatrogasci gase stvarne plamteće ljudske buktinje. Naravno, još puno sličnih sadržaja, kojima su posvećene i naknadne rekonstrukcije u kojima učestvuju autentični akteri. Takva je popularna američka serija „FBI istraga“ , kao i njena hrvatska imitacija „Istraga“ Nove TV.

Evo kako izgleda najava na portalu Nove TV jednog od priloga u „Istrazi“:

„Gledatelji imaju priliku vidjeti rekonstrukciju zločina koji je počinio Stjepan Šmider iz Josipovca pokraj Osijeka. Stjepan je kao mladić prošao sva slavonska bojišta. Umirovljen, ratne je traume počeo liječiti alkoholom i tabletama. S dijagnosticiranim PTSP-om neko je vrijeme proveo i na psihijatriji. Iako ranije nije bio agresivac, 2006. ubio je znanca Igora Vlajinića. U rekonstrukciji Mirne Kozine govore i majka ubojice i rođaci žrtve - svjedoci zločina. Prema njihovim izjavama snimljena je i većina igranih scena.“ (Dnevnik, Nova TV)

Između Reality TV i nasilja, brutalnih i bizarnih zločina možemo staviti znak jednakosti. Realnost, opipljivost stvarnih događaja kao da je moguće pojmiti samo ukoliko se radi o zločinu. Kao da druge stvarnosti nema! Ili, bolje reći, samo ta stvarnost je interesantna gledaocima. Klasični filmski sadržaji čini se da su iscrpli glad publike za emotivno nabijenim sadržajima. Gledalac je svjestan da je film iluzija, bez obzira na to što se može identifikovati sa junakom ili uživjeti u igranu scenu. Dokumentarni filmovi, mada nude autentične isječke iz života i ostavljaju snažniji utisak na gledaoce, ipak su montirani, kreirani prema nečijim motivima i radi prenošenja određene poruke. Savremeni gledalac vapi za novim podražajima. On je u filmovima već vidio šta sve može ljudska (bolesna) mašta da kontruiše, sada mu treba stvaran život, stvarna smrt, stvarna bol. Njegova čula su otupjela, on je usnuo ispred tv ekrana. Stalno ponavljanje istih ili sličnih sadržaja podiže prag tolerancije. O tome govore i rezultati „analize učinka“ koju je radio Grim u Njemačkoj 1993. godine. Gledaoci koji su doživjeli katarzu prateći reality emisiju o spašavanje žrtve saobraćajne nesreće, u sličnoj situaciji bi zaustavili svoj automobil kada bi ugledali vozilo u kvaru, ali ne bi bili nimalo spremni da pruže prvu pomoć. (Kunčik, 1998: 179) Ovim padaju u vodu teorije o opravdanosti Reality TV i njenom pozitovnom uticaju na (poželjno) socijalno ponašanje.

Televizija stvarnosti, kao i svi drugi televizijski sadržaji, ima svoju publiku. Smatram da bi pridavanje medijske pažnje ovom novom tv žanru trebalo ipak biti mnogo opreznije. Prvenstveno stoga što Reality TV uglavnom donosi nasilne sadržaje. Oprez je neophodan i zato što su djeca najvjerniji konzumenti tv programa. Činjenica je da su mediji uvijek zainteresovani za nasilje, rat, zlo, naravno, motivisani javnom osudom počinilaca zločina. Međutim, činjenica je i to da ljudi izloženi svakodnevnim nasilnim sadržajima postaju ravnodušni, otupe i gube osjećaj odgovornosti za druge. Uostalom, konstatacija da konzumiramo sadržaje Reality TV kazuje da smo otuđeni od samih sebe, da težimo ka razbijanju rutine, ka zadovoljavanju svojih iskonskih potreba za dramatizacijom suštinskih pojava ljudske egzistencije. Jer, „nama više ne prijeti opasnost da postanemo robovi već roboti“(1).

KORIŠTENI RADOVI/ BIBLIOGRAFIJA

Chomsky, Noam. (2002). Mediji, propaganda i sistem. Zagreb: Biblioteka online

Preuzeto 1. 12. 2008. sa sajta http://www.elektronickeknjige.com/chomsky_noam/mediji_propaganda_i_sistem/index

From, Erih. (1963). Zdravo društvo. Beograd: Rad

Kunczik, Michael i Zipfel, Astrid. (1998). Uvod u publicističku znanost i komunikologiju. Zagreb: Zaklada Friedrich Ebert

Istraga. (2008). Najava emisije preuzeta 8. 12. 2008. sa portala Nove TV http://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/istraga-valdec-prvi-civil-u-simulatoru-plamenih-udara.html

(1) Citat: Adlaj Stivenson, govor na Kolumbijskom univerzitetu, 1954