Kulturu u kojoj živimo karakteriše mnoštvo supkultura, a
najdominantnija je ona koja forsira zapadne vrijednosti koje niti su
primjerene, niti moguće u našem društvu koje se bori sa egzistencijalnim
problemima, nezaposlenošću i nezadovoljstvom građana.
U takvom okviru ljudi su upućeni na masovne medije. Jedan
učenik drugog razreda Osnovne škole na pitanje učiteljice da nabroji članove
svoje uže porodice, rekao je da su to mama, tata i tv! Djecu nam vaspitavaju
animirani filmovi, edukativne emisije sa kostimiranim likovima koji
predstavljaju neka čudnovata bića, ili muzičke emisije neprimjerenog sadržaja.
U svakom slučaju, djeca od malena uče da budu hipnotisana, zaslijepljena sjajem
Holivuda. I baš kao u američkim filmovima,
i nama na brdovitom Balkanu sada se nudi ostvarenje sna u stilu scenarija niskobudžetnog filma. Važno je da budemo
dobri, poslušni, naivni i ljepuškasti, pa će nam sudbina podariti prebogatog
supruga ili testamentom ostavljenu gomilu novca davno zaboravljenog rođaka. Još
bolja je varijanta ukoliko mlada osoba posjeduje mrvicu talenta, jer svaka
komercijalna televizija koja drži do sebe organizuje audicije za pjevačke
zvijezde, i svi učesnici, naravno, imaju istu mogućnost da postanu slavni. U
teoriji, po uzoru na američku instant- kulturu, baš svi imaju pravo i mogućnost
da budu bogati i slavni. Stoga žive u vještačkoj stvarnosti, i odrastaju u
nezadovoljne i depresivne ljude.
To je proizvod kulture savremenog društva i, u ovom slučaju,
televizijskih programa zasnovanih na zabavnim sadržajima, sportskim i muzičkim
emisijama, američkim filmovima i španskim, turskim i indijskim serijama. S
druge strane, vijesti i informativne emisije
kao da imaju za cilj da gledaoca uplaše, prestrave i tako ga zadrže uz
tv ili upute u najbliži trgovački centar. U domaćim informativnim emisijama
prava je rijetkost pozitivna ili optimistična vijest. Pravilo je da centralnu
infromativnu emisiju otvori vijest o nekoj katastrofi, ratu, terorističkom
napadu, saobraćajnoj nesreći, i da sve bude propraćeno jezivim kadrovima.
Plasiranje takvih priča i insistiranje na njihovom stalnom ponavljanju kod
publike izaziva otupljenost. Posebno mladi ljudi su podložni toj vrsti terora
nad emocijama. Za njih nije ništa čudno vidjeti unakaženo lice na pločniku, a o
povećanju nasilja i delinkvenciji da i ne govorimo. Da li, i kome takve inertne
mase ljudi koriste? Nemoguće je da se to dešava slučajno. Naši mali, uglavnom
privatni mediji koji su posle rata nicali kao pečurke poslije kiše, ili su u
vlasništvu većih, nerijetko stranih korporacija, ili se samo ugledaju na modele
koji su u „razvijenom zapadnom svijetu“ uspješno primjenjivani od postanka
radija i televizije.
I tako su mediji, umjesto da budu korektori društva postali
zavisni od lokalnih (i globalnih) moćnika, podložni su manipulacijama i
diktiranju uređivačke politike. Borbu za slobodu medija i informacija vode tek
usamljeni pojedinci, koji najčešće, bivaju izopšteni iz novinarstva.
Stoga je nezavisnih novinara i nezavisnih medija veoma malo,
a i upitno je od koga su nezavisni, a od koga (finansijski) zavisni!? U ovom
domenu će internet načiniti dobar pomak i dati svoj doprinos istini, s obzirom
na njegovu prirodu i način komuniciranja.
Šta reći na kraju? Kultura, mediji i komuniciranje usko su
povezani, prepliću se, uslovljavaju i gotovo da ne mogu funkcionisati jedni bez
drugih. Da bi ova tri suštinska elementa ljudske civilizacije bila u službi
čovjeka, treba da se masovno društvo razbije na osvještene pojedince. Takve
individue će obrazovanjem i traganjem za
pravim informacijama, razmišljanjem i razmatranjem uvijek više opcija, odbaciti
dogme i u crno-bijelom svijetu tragati za svim bojama u jedinstvenom spektru
istine. Oni trebaju i mogu da stvore osnov za kulturu i medije po mjeri
slobodnog čovjeka.
Nema komentara:
Objavi komentar